Autor: mag. psych., sportski psiholog Toni Gauta
Istraživanja pokazuju da je čak 70 posto populacije u određenom životnom razdoblju bilo pod utjecajem imposter sindroma, što također uključuje i vrhunske sportaše. Sportašima se tako u trenutku natjecanja javlja negativno uvjerenje kako “nisu vrijedni vrhunskog rezultata ili medalje”. Problem nastaje kad sportaši unatoč “objektivnim dokazima” koji govore protiv, nisu svjesni razmišljanja kako im pozitivan rezultat ne pripada jer ga nisu “zavrijedili”.
Kada sportaš sebe uvjeri da ne vrijedi “za vrh” ne primijećuje kako se na terenu ponaša u skladu sa svojim uvjerenjima. Na primjer, sportaš neće riskirati previše u napadu, protivnikov uspješan potez potvrdit će njegovo uvjerenje da nije “za vrh”, ne pokazuje odlučnost u napadu, a ako rezultat ne ide u njegovu korist povlači se i time sebi potvrđuje da nije vrijedan visokog rezultata. S druge strane sportaš nije spreman doživjeti “sivu boju izvedbe” već gleda stvari bijelo (igrat ću vrhunski) ili crno (odigrat ću katastrofalno). Sive boje izvedbe gleda kao na prijetnju svom samopouzdanju.
Karakteristike imposter sindroma u sportu:
– dominantno se uspoređujemo s drugim (vrhunskim) sportašima i uspješnim sportašima
– podcjenjujemo vlastite rezultate (“to što sam ja osvojio može napraviti svatko”)
– teško primamo pohvalu (“drugi me hvale kako bi se bolje osjećao, ali to zapravo ne misle)
– svoja postignuća pripisujemo vanjskim faktorima (npr. sreći ili lošoj formi protivnika), a ne svojim ulaganjima
– strah od evaluacije drugih (sportaš strahuje da će drugi “saznati kako on nije razina kvalitete za koju drugi smatraju da jest”)
Imposter sindrom je često povezan s neadaptivnim perfekcionizmom, te ako sportaš ne posjeduje dobre samoregulacijske vještine, on zbog pojačane anksioznosti i stresa često odustaje tijekom izvedbe te “odrađuje” utakmicu do kraja.
Kad govorimo iz perspektive današnjice kad se većina natjecatelja i vrhunskih sportaša svakodnevno koristi društvenim mrežama kao što su Facebook i Instagram, imposter sindrom dolazi do svoje najviše točke. Naime, preko novih tehnologija svakodnevno se uspoređujemo s najboljima: bilo da je riječ o košarci, nogometu, vaterpolu ili bilo kojem drugom sportu, po društvenim mrežama pratit ćemo “one najbolje”, one s “najviše pratitelja”. Kako želimo učiti od najboljih prirodno je da ćemo pratiti sportaše koji su na vrhu svjetske ljestvice. No, problem nastaje kad se konstantno uspoređujemo s najboljima. U svijetu društevnih mreža svaki sportaš želi se predstaviti u najboljem svjetlu, pa je sadržaj objava čestih naslova: “10 najboljih udaraca na turniru”, “najbolje uklizavanje na treningu”, “novi rekord u broju …”. Ako se sportaš dominantno uspoređuje s drugima, a ne s vlastitom izvedbom (koja je jedina u izravnoj kontroli), na vrhunske sportaše će gledati kao na “nedostižne Bogove” u odnosu na koje (bez obzira na trud) svakim danom sve više “kasni”. Na takav način sportaševo samopouzdanje i poimanje samog sebe bit će vrlo nisko. Zašto? Zato što sportaš nema “sliku i ton” procesa rasta koji je potreban do vrhunske izvedbe, procesa u kojem frustracije i misli odustajanja svakodnevno prolaze njegovom idolu.
Društvene mreže “ne trpe nesavršenstvo” pa iz tog razloga vrhunski sportaši ne postavljaju vlastite pogreške i frustracije s treninga na profil, stvarajući pritom iluziju idealnog i savršenog. S druge strane sportaš koji prati svojeg sportskog mentora i idola ne vidi cijelu sliku u kojoj i jedan i drugi zapravo čine bezbroj pogrešaka na treninzima, svatko u svojem “trenutnom levelu igre”.
Ako sportaš ne vodi evidenciju o provedenom vremenu na društvenim mrežama nesvjesno svakodnevno evaluira sebe u odnosu na druge “uspješne sportaše”. Na takav način ne trenira vlastiti potencijal i ne stavlja fokus na kontrolabilne faktore već stvara sve veći osjećaj nedostojnosti i usporava napredak vlastite izvedbe.
Kako postupiti ako primijetimo neke od karakteristika imposter sindroma:
1. Prvo i najvažnije jest ne identificirati se s nekom od karakteristika. Na primjer, reći samom sebi: “eto, sad znam da imam još i sindrom”. Drugim riječima, ne postoji nikakav “problem” s osobom jer karakteristike ovakvog načina razmišljanja u nekom je trenutku doživjelo 70% populacije. S obzirom na svijet tehnologije u kojem živimo ova pojava je sasvim normalna pa je stoga važno osvijestiti koje negativne posljedice ovakav način razmišljanja može potencijalno donijeti.
2. Uspoređivanje s drugima je neispravno usmjeren fokus jer na njega na možemo izravno utjecati. Sportaš se treba fokusirati na vlastitu izvedbu, te mjeriti vlastiti angažman na treninzima i natjecanjima. Jedino svakodnevnim praćenjem vlastitog angažmana, poznavanjem i aktivnim djelovanjem na vlastiti prostor za napredak, možemo poboljšati vlastitu izvedbu.
3. Osvijestiti crno – bijelo mišljenje (sve ili ništa mišljenje) u kojem sportaš na izvedbu gleda ili bijelo (npr. igrat ću vrhunski) ili crno (odigrat ću katastrofalno). Nakon svakog treninga iii utakmice sportaš može evaluirati vlastitu izvedbu na skali od 1(vrlo loše) do 10 (izvrstno).Ako sportaš često evualuira vlastitu izvedbu na kontinuumu od 1 do 10 iz prakse će iskusiti kako npr. u tenisu protiv zahtjevnog igrača može odigrati puno poena kojima će biti zadovoljan ocjenom 3 od 10, a ta trica će biti itekako dovoljna za osvajanje zahtjevnih poena.
4. Društvene mreže stvaraju iluziju savršenosti koja u praksi ne postoji. Zapišite na listu papira vlastite kvalitete i stvari koje vas čine unikatnim. Postavljajte sebi realne ciljeve (malo iznad vlastitih mogućnosti kako bi vas motivirale), a na tom putu uspoređujte se s vlastitom najgorom i najboljom izvedbom. Trenirajte vlastiti potencijal i nastojte biti najbolja verzija samog sebe.
5. Vrijeme je najdragocjeniji alat koji imamo. Promislite i zapišite koliko vremena želite uložiti u svakodnevno posjećivanje društvenih mreža. Ako je to npr. 30 min dnevno, testirajte sebe preko aplikacija koje mjere pravo i točno vrijeme utrošeno u društvene mreže. U početku nećete moći vjerovati kako loše procjenjujete vlastito vrijeme i to je u redu. Ne osuđujte sebe zbog toga već se preispitajte i definirajte koliko zbilja želite uložiti vremena između treninga i natjecanja.
