U Zadru je u 73. godini preminuo Predrag Đorđević Peda, negdašnji nogometaš Zadra (na skupnoj fotografiji prvi s lijeva u drugom redu), kratko vrijeme i Bagata, svakako jedan od onih zadarskih sportaša koji su svojim likom i djelom ostavili duboki trag.
Pokojni Peda, tako su ga svi zvali oduvijek, istinsko je dijete grada Zadra. Nogometna je igra bila njegov izbor, kao i mnogih u tom naraštaju i u drugim naraštajima, i njoj je – nogometnoj igri – pristupao oduvijek kao onomu čime će na osebujan način dati svoj nesebični doprinos. Oblikujući se kao ličnost – a bijaše pokojni Peda dobričina, poštenjačina, skroman i jednostavan čovjek – jednim dijelom i kao nogometaš, dosegnuo je stadij omiljenoga prvotimca NK-a Zadar. Takvoga bez koja prva momčad gotovo da i nije mogla nekih 10 – 12 godina. Urastao je u klupsko tkivo i živeći i djelujući u vremenima kad se (i u Zadru) od nogometa nije živjelo, nego se za nogomet živjelo, Peda se brzo prometnuo u jednog od ljubimaca onoga svijeta koji je u tim vremenima prije nego se hodočastilo u Stanove oblačio odijela i oko vrata stavljao kravatu.
Peda je bio vezni igrač, pouzdan i požrtvovan, a nikad mu nije smetalo – kao ni drugim njegovim kolegama nogometašima – što bi do 14 sati radio u ondašnjem Bagatu, bio je vrsni tokar, velemajstor, pa onda trk na treninge. Prva momčad, makar tko bio trener, a najviše mu je vremena trener bio legendarni Tomislav Bašić, u Pedi je imala čovjeka koji će baš uvijek sve dati za najbolju moguću igru i za najbolji mogući rezultat. Bilo je tu još i nogometne romantike, ali igrač njegova tipa, profila i kalibra, i danas bi itekako dobrodošao svakoj momčadi.
Čovjek blage ćudi, altruist, ali na terenu borben, u igri je uživao u pravilnim i točnim dodavanjima lopte suigračima, nije se štedio ni u trku. Jednom je odlučio prestati igrati, takva su bila vremena, pa se kao 30-godišnjak vratio pomoći klubu i odigrao još nekoliko sezona. I onda, u kolovozu 1981. od aktivnoga igranja oprostio se u Stanovima, zajedno sa Slavkom Šarom i Maksom Dundovom, na utakmici s Hajdukom pred 12 tisuća gledatelja.
Peda je, naravno, nogomet pratio i dalje, igrao s prijateljima, bivšim suigračima i živio život običnog, tzv. malog čovjeka. Pa i kad je Bagat nestao, bavio se svojim zvanjem jer su ga trebali, a on nije znao reći “ne”…
Grad Zadar, a napose sportski Zadar, Pedinim je preranim odlaskom izgubio još jednoga istinskoga građanina. Ako je u svima koji su ga poznavali poslije njegove smrti ostala sam jedna jedina kap dobrote iz golemoga slapa njegove ljudskosti kojom je svakoga obasipao, veliko je to njegovo djelo.
Peda, zauvijek počivao u miru!
