Planet Višnjik

Naslovna > Planet Višnjik

Kakav je vaš motiv za postignućem provjerite rješavanjem upitnika

Planet Višnjik Višnjik / 10.06.2020.

Autor: mag. psych., sportski psiholog Toni Gauta

Kada je riječ o motivaciji u sportu, motiv za postignućem je vrlo značajan pojam. Petz (2005) ga definira kao vrstu socijalnog motiva koji se očituje u težnji prema uspjehu i ostvarenju visokih standarda postignuća. Motiv za postignućem temeljni je unutarnji poriv koji sportaša motivira da značajan dio svog života posveti postizanju nekog zadanog cilja.

Možemo razlikovati 3 aspekta motiva za postignućem od kojih su svi zastupljeni kod svakog sportaša, no međusobni omjeri se mogu razlikovati.

1. KOMPETITIVNA SPOSOBNOST

Sportaši su motivirani ciljem da postižu bolje rezultate od drugih natjecatelja; odnosno da budu bolji od drugih i da pobjeđuju druge. Fokus sportaša motiviranog kompetitivnom sposobnosti je isticanje pred drugima pri čemu se sportaš uspoređuje sa svojim protivnikom. Sportaš je dominantno fokusiran na rezultat i svoj performans mjeri prema rezultatu kojeg je postigao u usporedbi sa svojim protivnicima, rivalima ili konkurencijom. Literatura ovu kategoriju naziva ego usmjerenim sportašem.

2. SPORTSKA VJEŠTINA

Sportaš motiviran razvojem sportske vještine usmjeren je na poboljšanje izvedbe, a ne nužno na konačni rezultat. Dominantna motivacija sportaša je osobni razvoj vještina i znanja. Ovaj tip sportaša postavlja sam sebi kratkoročne i dugoročne ciljeve usmjerene na vlastitu igru i performans te neovisno o ishodu mjeri svoju efikasnost na treninzima i natjecanjima. Usmjerenost na zadatak s ciljem poboljšanja i usavršavanja određene vještine dominantna je motivacija kod ovog tipa motiva za postignućem. Trenutačno postignuće sportaš vrednuje uspoređujući se sa samim sobom, odnosno s vlastitim ranije postignutim rezultatom.

3. SOCIJALNO ODOBRAVANJE

Sportaš sudjeluje u sportu te je motiviran da bi dobio socijalno odobravanje njemu značajnih osoba: trenera, roditelja ili prijatelja. Ovakvi sportaši često traže pažnju i pohvalu trenera ili roditelja, isticanje u društvu, javni nastup i sl. Potreba za socijalnim odobravanjem u većoj mjeri je izražena kod djece. Naime, djeci je izrazito bitno što će o njima misliti stariji, bilo da je riječ o treneru, starijim sportašima, roditeljima ili obitelji.

Koji je motiv po vama najpoželjniji za dugoročni razvoj sportaša i njegovu pozitivnu motivacijsku strukturu? Odgovor glasi: motiv za razvojem sportske vještine.  Navedeni motiv potiče sportaša da teži razvoju te da neovisno o ishodu natjecanja (što nije uvijek u našoj direktnoj kontroli), usmjerava sportaša da postavlja vlastite izazove, trenira vlastiti potencijal te bude bolji od samog sebe u odnosu na jučer. Na takav način sportaš postavlja vlastite ciljeve i izazove koji su usmjereni na izvedbu, što je izrazito važno za samopouzdanje kad je konkurencija daleko jača ili daleko slabija od sportaša.

S druge strane, ako je kod sportaša dominantan motiv postignuća kompetitivna sposobnost sportaš može očekivati velike oscilacije u motivaciji s obzirom da u situacijama jače konkurencije konstantno doživljava neuspjeh, dok s druge strane u slabijoj konkurenciji nema izazova budući da nema izazovnog protivnika.
Uz navedene motive valja navesti i tzv. motiv za izbjegavanjem neuspjeha, koji se odnosi na strah od neuspjeha.

Za dugoročni razvoj sportaša od velike je važnosti omjer motiva za razvojem vještina i motiva za kompetitivnu sposobnost. Istraživanja pokazuju da je motiv za kompetitivnu sposobnost poželjan jer potiče natjecateljski duh no nipošto ne smije biti dominantan u odnosu na motiv razvoja vještina. Zbog navedenog važno je da treneri i roditelji potiču tzv. klimu razvoja vještina u kojoj je pritisak prema djetetu poželjan ako je usmjeren na faktore na koje sportaš može direktno utjecati: trud, angažman i pristup.

Trener koji potiče klimu razvoja vještina jasno i kvalitetno postavlja ciljeve, nagrađuje i specifično pohvaljuje dobro odrađene tehničko/taktičke elemente, potiče dvosmjernu komunikaciju u kojoj ne nameće rješenje već navodi sportaša da sam dođe do zaključka. Putem stimulirajućeg zadatka trener navodi sportaša da sam promišlja, donosi odluke i uči iz vlastitih grešaka koje nisu popraćene osudom već kritikom usmjerenom na tehničko/taktičko riješenje zadaka i fokusom na izvedbu.
Uspješan trener će na kreativan i poticajan način kreirati zadatak ili vježbu u kojoj će sportaš jasno prepoznati povezanost između zadatka i tehničko/taktičke situacije na natjecanju. Putem vježbe, zadatka ili igre koju je kreirao trener, sportaš neće biti ni svjestan da paralelno radi na bezbroj tehničko/taktičkih elemenata koje, da radi odvojeno, mogu biti suhoparne, monotone i dugoročno nestimulirajuće vježbe.

Primjer nogometnog trenera koji pritiskom na kontrolabilne faktore sportaša potiče komunikaciju između suigrača:

Trener: Stani… (uzima igrača za ramena i postavlja ga). Pogledaj ispred sebe u kojoj si situaciji. Što je po tebi bila najbolja odluka?

Igrač: Ne znam.

Trener: Nema osude, stani i promisli koje opcije imaš u ovoj situaciji. Koje su ti dvije opcije?

Igrač: Mislim ______ i ___________.

Trener: OK, i što je po tebi bolje rješenje?

Igrač: Ne znam (boji se krivog rješenja).

Trener: Nema veze i da krivo kažeš, učimo.

Igrač: Valjda __________.

Trener: Da, ali zašto se tebi isplati tamo odigrati na Marina? Da je utakmica, što bi s takvom loptom htio postići? OK, ova situacija je vama često obrazac na utakmici. Odite na klupu i imate 5 min da se dogovorite kako ćete imenovati ovaj trenutak u utakmici, pa da kad Marin vikne ________ (tu riječ) da oboje znate što vam je u tom trenutku napraviti.

TEST: Jesi li EGO usmjeren sportaš ili sportaš usmjeren na ZADATAK? možete preuzeti na linku: TEST