Dok je išla u osnovnu školu do završetka četvrtoga razreda Isabel Kovačić (21) igrala je košarku.
– Nisam se po prosječnoj visini razlikovala od ostalih. Da, igrala sam košarku, a kad sam postala petašica počela sam ubrzano rasti i privukla me – odbojka! – govori Isabel.
Kao petašica i službeno je postala odbojkašica, kao članica OK-a Zadar.
– Treneri su mi bili Darko Kilijan i Robert Kresoja. Do završetka osnovne škole, a u školi sam isto igrala odbojku za školsku ekipu koju je vodila Marina Tomas, naigrala sam se utakmica. I u školi, kad bismo mi cure odradile svoj trening, trčala sam na treninge koje su imali dečki i koje je vodila Darinka Kotlar, pa bih trenirala i s njima. Odbojke nikad dosta…
Isabel je, ako niste znali, kći zadarskoga košarkaša Emilija Kovačića. Mama Amber je Amerikanka, a ima i brata Danijela (25) koji, kaže ona, živi i radi u SAD.
– A ja? Ja sam sad slobodna igračica. Sezonu sam završila u Novoj Gorici, u tamošnjem klubu GEN-I.
No, što je s Isabel bilo poslije osnovne škole?
– Otišla sam u SAD, u Denver, tamo završila srednju školu, a u Ohiju pohađala sveučilište gdje sam diplomirala 2018.. Usmjerila sam se u kemiju. Naravno, istodobno sam igrala odbojku.
Košarka, nadodaje, nije nezanimljiva, ali ima dosta kontakta.- Uz ostalo zato sam i odabrala odbojku, ali i zbog drugih pojedinosti. Kao igra, odbojka mi odgovara, ona razvija određene vještine, elegantna je i osobno me potiče na kontinuirano nadmetanje.
Temelji su u Zadru, nadgradnja je bila u SAD.
– Oko 25 sati tjedno trebalo mi je za odbojkaške aktivnosti. Nije malo, a još su tu predavanja, učenja, putovanja… Imala sam stalno motiv i nije mi bio problem.
Isabel je u Zadru trenutačno kod bake, dio svog vremena sadržajno provodi u teretani u Dvorani Krešimira Ćosića na Višnjiku.
– Već dosta godina fizičke pripreme radim s Marijom Mandirom, pa tako i ove godine. Uvjeti su izvrsni, na Višnjiku čovjek ima sve što treba. Kad dođe lopta na red uključim se u OK Zadar, klub mi izađe u susret.
Kaže da trenutačno ne zna gdje će nastaviti karijeru („ali, bit će nešto“) korektora/primača, a na pitanje zašto bi djevojkama preporučila odbojku, kaže:
– Daje veliku mogućnost natjecanja, čovjek vidi gdje je, što je, omogućuje brojne kontakte i druženja, te komunikaciju s drugim osobama. To nije nebitno jer se pozitivno odražava i u drugim čovjekovim aktivnostima, u svakodnevnom životu.
Ova zadarska Amerikanka visinom je „otišla na tatu Emilija“, uvijek je dobre volje, pa i kad Mario Mandir u teretani odredi i najteže vježbe…
– Ha, ha, ha… Nema zapreka koje čovjek ne može svladati. Samo ako hoće!
