Tenisačice i tenisači neobična su čeljad. Dok većina među nama hrli u kakvu – takvu hladovinu i nastoji slijediti oštre naputke „o smanjenoj fizičkoj aktivnosti“ za ovih žega, oni trče na terene, treniraju, igraju… pa makar zvizdan bio nesnosan.
Tako je ovih dana i na Višnjiku, na nedavno podignutim i opremljenim zemljanim terenima, svoj program treninga provodio Matija Pecotić (1989.), hrvatski tenisač s američkom adresom. Trener mu je Lovre Rončević iz TK-a Zadar 08, a kad čovjek promatra samo i mali dio njegova dvosatnoga treninga lako će shvatiti zašto mu je dlan prepun – žuljeva!
Kod Matije se radi o lijevom dlanu. Kao u nekog davnašnjega težaka…
– Ha, ha, ha… bez žuljeva ne može! – smije se Matija.
Njegova je teniska priča puna posebnosti. Na Malti, kamo se obitelj Pecotić doselila 1994., s nepunih pet godina dohvatio se reketa.
– Tata Goran (inače etablirani ortoped, pr. a.) rekreativno je igrao tenis pa smo sestra Gorana, koja je starija od mene dvije godine, počeli igrati, onako dječji, ali nastavilo se i dalje. Naravno, koliko je na Malti to bilo moguće. Sestra je poslije odustala, ja nisam.
Sa 16 godina počeo je ići na turnire, bio i na jednom u Stobreču, i trenirao i igrao do završetka srednje škole.
– Prije mature već sam razmišljao o odlasku s Malte. Zainteresiralo me studiranje u SAD i skupljao sam informacije. Odlučio sam na 200 sveučilišnih adresa poslati neke video snimke svojih mečeva i treninga nadajući se da će mi tenis pomoći da se upišem na neko sveučilište.
Odgovorio mu je nitko drugo nego Glenn Michibata, čovjek koji je za Kanadu igrao u Davisovu kupu, a bio je kao trener angažiran na – Princetonu.
– To je sveučilište broj 1 u američkom akademskom svijetu. Glenn me prihvatio, puno je radio sa mnom i bio je siguran da mogu u određenom trenutku doseći broj 1 u sveučilišnom tenisu. Moja vjera u sebe samoga, moj entuzijazam, moja strast prema teniskoj igri, ustrajnost i visoka motivacija, te rad s Glennom i to po 45 sati tjedno, uz sveučilišne obveze, doveli su me do omjera pobjeda i poraza 56 – 5 broja dva i to u tri navrata. Završio sam i diplomirao politiku i financije što čovjeka s Princetona usmjerava na Wall Street.
Valja reći da je američki sveučilišni tenis veoma razgranat, popularan i prilično kvalitetan. Matija se dokazao i potvrdio u tom svijetu, uz stjecanje naslova akademskoga građanina.
– Tenis mi je u životu pomogao da budem discipliniran, odgovoran i angažiran. To je velika stvar.
Premda je na Wall Streetu imao poslovne ponude, odlučio se za – tenis!
– Postavio sam sebi ciljeve. U prvoj profesionalnoj sezoni biti među 600, u drugoj među 300, u trećoj ući u TOP 100 na ATP ljestvici. Ako u tomu ne bih uspio, posvetio bih se poslu. To je bio moj plan.
Godine 2013. bio je na jednom turniru u Solinu i tada se susreo s Lovrom Rončevićem.
– Radili smo pet, šest dana i to je bio početak sjajne suradnje. Kad sam bio u Hrvatskoj i Europi, tu je bio Lovre, kad sam bio u SAD, imao sam tamo drugog trenera.
Matija je u svojoj drugoj profesionalnoj godini dosegao 206. mjesto na ATP ljestvici.
– Jesam relativno kasno krenuo u profesionalni tenis, ali za mene je to bila čak i stanovita prednost, te neprekidni izazov. Sebi sam govorio „Idi dalje, idi dalje…“
Pojavile su se, odjednom, zdravstvene tegobe. Operativni zahvat (bruh) u Muenchenu, oporavak…
– Bio sam lovio bodove da bih upao na Wimbledon, na Roland Garross i druge turnire. No, ozljeda i operacija, pa alergičnost na anesteziju i to me od tenisa udaljilo pola godine. Vratio sam se i onda ponovno poteškoće u drugom dijelu trbušnoga zida, opet operacija u Muenchenu, oporavak 10 mjeseci.
Kako je po naravi čovjek koji ne voli gubiti vrijeme, Matija se odlučio za još jedan studij.
– Prijavio sam se na Harvard, na najbolju „busines school“ na svijetu. Završio sam to od 2017. do 2019., diplomirao i polasko se u Harvardovoj teniskoj momčadi vraćao toj svojoj velikoj ljubavi, teniskoj igri.
Sudjelovao je na sedam turinira, osvojio ih šest. Kako je Matija u svom životu, uz ostale prijatelje, imao jednoga takvoga i u Novaku Đokoviću, taj ga je velikan pozivao na zajedničke treninge.
– Bio sam mu sparing partner 2018. u vrijeme US OPEN-a. Igrali smo baš žestoko i onda sam sebi kazao…
Matija je tu malo zastao. Sjaj u njegovim očima otkriva duboke emocije čovjeka koji govori o tenisu.
– … kazao sam sebi „Čovječe, igraš s Novakom, pa daj pokušaj nešto još u tenisu!“. I jesam, tako sam odlučio.
U Indian Wellsu za sparing-partnera pozvao ga je Roger Federer.
– Ha, ha, ha… Trebao mu je ljevoruki sparing-partner jer se želio pripremiti što bolje za meč protiv Rafaela Nadala. Sparirao sam i Stefanosu Tsitsipasu, tad je bio deveti na ATP ljestvici, a dobio sam ga 7:6. Poslije tog meča Tsitsipas me „napao“…
!?
– Ma, nije me napao da će me istući, ha, ha, ha…, nego da mora ići dalje, da sam igrač za TOP 30.
Matiji se, kaže, u tom trenu potvrdila njegova želja da „uradi nešto“ u profesionalnoj karijeri.
– Ne samo potvrdila, nego i učvrstila. To pozitivno potkrjepljenje poslije Đokovića, Federera i Tsitsipasa na kraju je otklonilo moju privremenu neodlučnost hoću li se prikloniti biznisu na Wall Streetu ili tenisu.
Vratio se svojoj ljubavi, tenisu. Nedavno je u Meksiku osvojio turnir iz serije Futuresa.
– U Cancunu sam bio predkvalifikant, pa kvalifikant, pa iz kola u kolo do finala. Tamo sam dobio Carabellija 6:2, 6:1, on je trenutačno 457. na ATP ljestvici. Nakon dvije godine neigranja, trijumf.
I evo Matije u Zadru. Na Višnjiku…
– Ovo je čudesno, cijeli ovaj kompleks. Znam, još nije dovršeno, izgradit će se tri terena s betonskom podlogom. Kad i drugo bude gotovo, Višnjik će imati vrhunski teniski centar visoke kategorije. Tu će na pripreme moći doći i najveća imena. A Zadar… Zadar je grad u kojem najviše volim biti jer ima ama baš sve što meni kao profesionalnom tenisaču treba. Odgovarajuću klimu, vrhunsku hranu, tu mi je i Lovre. I vjerujte, svim tenisačima je to najbitnije, kad netko to ima kao što će imati Zadar, mnogi će rado doći.
Hrvatska je teniska velesila…
– Ponosan sam na to kao i svi. To je fenomen svoje vrste, primjer koji dokazuje da se svi ciljevi mogu doseći ustrajnošću, željom, strašću… Sanjam da me jednog dana pozovu u reprezentaciju i iskreno se nadam da ću svojim rezultatima to i zavrijediti.
Za kraj smo ostavili Preko. Zašto, reći će Matija.
– Preko je moj dom, moja kuća. Tamo su baka Anka, dida Slavko, mama Lidija (čuvena psihologinja, pr. a.) kad stigne od svojih silnih putovanja… Predivno mjesto, fantastično za odmor, mirno.
Svjetski putnik Matija…
– Čekam informaciju o jednom turniru u Kini. Otvorio sam u karijeri stranicu čiji sadržaj su moja nastojanja da ulovim što više bodova da se mogu ubaciti u kvalifikacije na Australian OPEN 2020. Idem dalje…
Ne sumnjajte u Matiju. Na svom putu sve će i Zadar s Višnjikom i Preko i dalje biti njegove povremene postaje. Kao i prije, kad je od dječačkih dana do dviju diploma s prestižnih sveučilišta i privremenog rada na Wall Streetu, poput Andersenova postojanog kositrenog vojnika, išao ususret svojim snovima…
