Planet Višnjik

Naslovna > Planet Višnjik

Može li sportaš kontrolirati negativne emocije?

Planet Višnjik Višnjik / 23.04.2020.

Autor: mag. psych., sportski psiholog Toni Gauta

Neiscrpna tema svakog mentalnog treninga svakako su emocije koje sportaš proživljava prije, tijekom i nakon natjecanja. Sportaši unutar jedne utakmice mogu proživjeti čitavu “lepezu” emocija: od straha da ne ispune vlastita očekivanja, nade, ljutnje, frustracije pa sve do ponosa i rasterećenja.

Jedna od zadaća sportskog psihologa jest educirati sportaše o različitim strategijama upravljanja emocija, omogućiti im detaljan prikaz prednosti i nedostataka svake od strategija te omogućiti slobodu izbora da sami izaberu koje strategije im se u konačnici isplate.

Kada upitamo sportaše koje od strategija upravljanja emocija koriste, najčešće odgovaraju kako emocije ignoriraju, “miču od sebe” ili se jednostavno ne žele baviti njima.

Možda najbolje pojašnjenje neisplativosti ignoriranja ili potiskivanja emocija prikazao je mindfulness istraživač Shinzen Young koji je emocionalnu patnju prikazao u obliku jednadžbe:  PATNJA = BOL x OTPOR

Jednadžba prikazuje kako emocionalna bol koju osjećamo (npr. frustracija ili ljutnja) nije problem sam po sebi koliko naš otpor (npr. ljutnja zbog nepravde situacije) popraćena samokritikom (ne bih se smio tako osjećati) koja čini patnju sve intenzivnijom i u konačnici težom za toleriranje.

Kako da ovu jednadžbu prebacimo u kontekst sporta? Zamislimo tenisača koji nakon puno izmjena i duge gradnje poena dobije laganu loptu od protivnika, no umjesto da je poentira promaši loptu i izgubi važan poen. Prirodna emocija koja se pojavi u ovakvim situacijama je ljutnja, ona je neizbježna i koliko god se trudili ne osjećati je ona je prisutna.

No je li sportaš prisutan dok se odvija ljutnja? Može li sportaš biti svjestan sebe: promatrača ljutnje? Je li svjestan koji dio tijela ljutnja koristi u njegovom tijelu kako bi postojala? Je li sportaš svjestan začetka ljutnje u vlastitom tijelu prije nego li ljutnja postane mnogo teža za “kontrolu”? Može li sportaš osvijestiti misli ili glas samokritike upućen samom sebi dok osjeća ljutnju?

Upravo na ovim pitanjima počiva ideja mindfulnessa, možemo li gledati u emociju ljutnje kao na osobu koju gledamo, promatramo i odlučujemo što ćemo s njom, ili ona odlučuje što će biti s nama? Možemo li gledati u ljutnju bez osude i bez opiranja činjenici da je ona prisutna, a opet prolazna kao oblak koji na trenutke prolazi preko sunca. Može li sportaš biti svjestan činjenice da u trenucima intenzivne emocije kao što je ljutnja postoje dvije osobe: ljutnja i pozadinski promatrač ljutnje bez kojeg ljutnja ne bi ni mogla postojati. Može li sportaš biti svjestan straha ali i svjestan izbora da usprkos strahu odlučuje živjeti prema vlastitoj vrijednosti (npr. preuzeti odgovornost i uputiti posljednji šut na utakmici)

Youngova jednadžba drugim riječima poručuje sljedeće: bol (emocionalna bol) je neizbježna, no opiranje patnji je izbor. Ukoliko nema opiranja boli, nestaje patnja i ostaje samo bol (prirodna ljudska emocija koju svi osjećamo).