Autori: Frane Potočnjak, dipl. kineziolog i viši nogometni trener, HNK Zadar; Toni Gauta, mag. psych., sportski psiholog, Metanoia, Centar mentalne izvrsnosti, Zadar
Još puno trenera i roditelja vjeruje da djeca s 10 godina trebaju očvrsnuti, da na njih treba vikati da znaju tko je gazda i da trebaju od malena usvajati „mentalitet pobjednika“.
To ne postoji! Ako govorimo nogometu, dijete posvećuje otprilike 3/4 svojeg kapaciteta pažnje na točnu tehničku izvedbu jer se ona tek uči i još je predaleko od automatizma. Radi usporedbe, tehnički obučen odrasli nogometaš tek pet posto kapaciteta pažnje posvećuje tehnici, dok većinu koristi za promatranje obrane i napada, analizu i odabir strategije. Ima li u tom malom opsegu pažnje mjesta za slušanje roditeljskih savjeta s tribine, za vikanje trenera ili prisjećanje tatinih uputa prije utakmice!?
Može li uzbuđeni mali nogometaš tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga, samo zato jer bi trener tako htio? Ne može! Djecu uglavnom na bavljenje sportom potiče intrinzična (unutarnja) motivacija. Ona podrazumijeva sudjelovanje radi osobnog zadovoljstva, radi aktivnosti, a ne vanjske nagrade (pobjede, plasmana, novca).
Istraživanja su pokazala da djeca sudjeluju u sportu radi uzbuđenja sporta, poboljšanja vještina, izvođenja usvojenih vještina, osobnog postignuća i druženja s prijateljima. Pobjeda ili vanjske nagrade u igri manje su im važni i zanimljivi. Tako motivirana djeca usmjerena su na izvedbu, na zadatak, a ne na rezultat.
Ako mi kao treneri ili roditelji (sve češće i glasila) ne interveniramo, mladi sportaši neće procjenjivati svoj nastup kroz rezultat. Kako onda stvoriti zadovoljne, ali i što uspješnije sportaše? Ako su djeca prirodno željna napredovati u sportskim vještinama, neće li onda najbolji napredak ostvariti tako da potičemo učenje sposobnosti i elemenata za nogomet bez naglaska na rezultat?
Mladi nogometaši će bez straha od neuspjeha, jako motivirani napredovanjem u takvom okruženju najviše napredovati. Ako istaknemo rezultat i zanemarimo učenje vještina, trenutno ćemo dobiti rezultat i to je ono što većina mladih trenera gleda, ali dugoročno ćemo odgojiti manje uspješnog sportaša. Svi suviše ambiciozni roditelji i treneri trebali bi ovo imati na umu. Postoji vrijeme za rezultate i isto tako vrijeme za učenje.
Cijelu karijeru odrasli nogometaš će provesti ganjajući rezultat. Za to ga možemo pripremiti osiguravajući mu najbolje uvjete za učenje i usvajanje vještina ili ga možemo frustrirati pritiskom postignuća od malena, čime tehničko-taktičke i motoričke vještine neće biti optimalno usvojene, a poslije sve manje možemo utjecati.
Navike se teško mijenjaju. Teško je trenerima koji to ne razumiju objasniti da skupina 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim trenerima. Njihov rezultat je postignuće u seniorskoj dobi ili čak još više – njihov sportski odgoj! Roditelji, ako pljeskom nagrađujete samo golove i vrednujete pobjede, hendikepirate svojeg malog sportaša koji se trudi i u porazu i koji bez toga ne bi znao da je poraz neuspjeh. Dopustite da vaš mladi nogometaš samo postavlja ciljeve za sebe i napredovat će više nego da mu vi postavljate ciljeve i dajete upute kako će ih ostvariti. Njegujte unutarnju motivaciju svojih malih sportaša kako biste ih dugo zadržali u sportu i kako bi se oni potrudili ovladati elementima sporta na najbolji način.
Za djecu spomenute dobi karakteristično je, uz ostalo, da su i maštoviti i osjećajni. Desetogodišnjaci i jedanaestogodišnjaci bez kritičkoga razmišljanja upoznaju svijet kakav on jest i neposredno preuzimaju mišljenja i shvaćanja poznatih uzora. Selekcija u dobi od 10 i od 11 godina temelji se na smislu za igru i djetetovih psihomotoričkih sposobnosti. Istaknuta senzibilnost tijela za napredak u razvoju brzine i koordinacije jest u predpubertetskim godinama. U postpubertetskoj dobi tijelo je znatnije formirano glede biomehanike pa se tada razvijaju kapaciteti izdržljivosti i snage. Djelovanje u svakoj od faza je ključno u ostvarivanju maksimalnoga genetskoga potencijala.
U kontekstu tehničko-taktičkih sposobnosti utvrđeno je kad ih se može najbolje razvijati. Osnovna tehnika se radi između sedme i 15. godine, dinamička tehnika od 11. do 15. godine, funkcionalna/individualna tehnika od 13. do 17. godine, skupna taktika od 13. do 19. godine, te timska taktika od 15. do 19. godine.
Dakle, u razdoblju do 13. godine intenzivno treba raditi na različitim vidovima tehnike, a taktički segment u punom kapacitetu uslijedit će poslije.
Evo sad i nekih pojedinosti za desetogodišnjake i jedanaestogodišnjake.
Ciljna usmjerenost senzitivne faze za ovu dob:
– Višestrane sportske aktivnosti – 15 posto
– Višestrane igre loptom – 15 posto
– Vježbe za tehniku prilagođene djeci – 20 posto
– Nogomet s malim brojčanim odnosima – 50 posto.
Prvo što ćemo raditi bit će pucanje prema vratima. Ti udarci spadaju u individualna taktička sredstva u napadu.
Udarce prema vratima dijelimo na tri osnovne skupine:
– Udaranje lopte s podloge
– Udaranje lopte iz zraka
– Udaranje lopte neposredno nakon njezina dodira s podlogom, tzv. dropkick.
Kad spominjemo autonomiju udarca po lopti i položaj stopala, to dijelimo na tri osnovne skupine:
– Udarac unutarnjom stranom stopala
– Udarac punim hrptom stopala
– Udarac vanjskom stranom stopala.
(nastavit će se)
